„Dr. Rain“ – prvi vatrogasni potražni pas i prvi dobitnik vatrogasnog priznanja u Hrvatskoj

Slika /arhiva/multimedia/old/publish/pas_15.jpg

Dva najsretnija i najponosnija člana opatijskih vatrogasaca od svibnja ove godine, kada je proslavljena 130. obljetnica opatijskoga vatrogastva, svakako su „dr. Rain“ i Zoran Laslavić. Vrijedna obljetnica bila je, naime, povod za dodjelu vatrogasnih priznanja najboljim članovima DVD-a Opatija, a to je priznanje dobila i belgijska ovčarka Ginger Running Wild – „dr. Rain“, inače prvi vatrogasni potražni pas u Hrvatskoj i prvi četveronožni dobitnik vatrogasnog priznanja za uspješan rad u vatrogasnoj službi. Dodijeljeno priznanje potvrda je uspješnoga rada i njezinog vlasnika,vodiča i prijatelja, Zorana Laslavića.

Priča o ovom uspješnom vatrogasnom „paru“ počela je 2010. godine kada je u obitelj Laslavić došla kujica Rain i odmah osvojila njihova srca. Zoran Laslavić, inače pripadnik opatijskoga JVP-a i član DVD-a Opatija, poželio je da njegova kućna ljubimica postane i nešto više – kolegica i partnerica u zahtjevnim akcijama traganja i spašavanja te da zajedno pomažu u spašavanju ljudskih života. Tu je ideju izložio tadašnjem zapovjedniku JVP-a Opatija, Mladenu Šćulcu, i dobio njegovu bezrezervnu potporu. – Obuku smo prošli u Klubu za obuku službenih i sportskih pasa „Zagreb“. Nakon višemjesečnih treninga, Rain je s 18 mjeseci položila prve ispite. Uskoro nam se pridružio i kolega Ivan Šćulac sa svojim labradorom Elmom. Kolega Šćulac i ja položili smo ispit za vodiče spasilačkih pasa i postali članovi nacionalnoga spasilačkoga tima. Time su postavljeni temelji uvođenju potražnih pasa u hrvatsko vatrogastvo, navodi Laslavić.

Potporu Laslavićevoj inicijativi dala je i Vatrogasna zajednica PGŽ-a čiji su čelnici pomogli u predstavljanju projekta HVZ-u. U međuvremenu, u lipnju 2011. godine osnovana je Udruga potražnih pasa Hrvatske sa sjedištem u Jurdanima, a Laslavić je postao njezin predsjednik. - Uz potporu HVZ-a i načelnika Željka Popovića, na nacionalnoj razini utemeljili smo i posebno povjerenstvo za potražne pse u vatrogastvu, a vatrogasne K-9 timove za traganje i spašavanje, pored Opatije, danas imamo i u Rijeci, Šapjanama, Rovinju, Višnjanu, Zadru, Solinu, Osijeku, Čakovcu i Lipovljanima. Naša inicijativa se širi i to me iskreno veseli, naglašava Laslavić.

Uspjeh temeljen na treninzima, povjerenju i ljubavi

- Obuka potražnih pasa je kontinuiran i zahtjevan proces, a do licence za vatrogasni K-9 tim ne dolazi se lako jer i vodič i pas moraju pokazati mnoge vještine. No, ako se s psima radi kao s prijateljima, ravnopravnim partnerima, kroz igru i s mnogo pohvala i nagrada, uspjeh ne može izostati. Potražni psi naše treninge doživljavaju kao igru i beskrajno su zahvalni kada ih za svaki uspješno obavljen zadatak pohvalite i nagradite igračko ili slasnom klopicom. Sve se postiže „dogovorno“, bez ikakve prisile, pojašnjava Laslavić te dodaje: - Mi u VZPGŽ-u imamo sreću što u našem obučnom centru u Šapjanama postoji izvrstan poligon za spašavanje iz ruševina na kojemu možemo svakodnevno trenirati naše pse. Često nas pozivaju na vježbe i u druge države pa smo tako dosad bili u Sloveniji, Italiji, Mađarskoj, Austriji, Češkoj, Njemačkoj i Francuskoj. Upravo u Francuskoj smo sudjelovali na prvoj višednevnoj vježbi kao dio hrvatskoga tima za spašavanje iz ruševina, a radi se o specijalnom timu JVP-a Rijeke, prvom toga tipa u Hrvatskoj, a uskoro će i JVP Opatija imati takav tim, kaže Laslavić.

Najbolji prijatelji

Stara je stvar da je pas čovjeku najbolji prijatelj. Vjeran, odan, nepotkupljiv. Kada se taj odnos podigne na jednu višu razinu i postane dio jedne uspješne profesionalne priče, kao što je ovdje slučaj, tada i pas i njegov vlasnik višestruko profitiraju. – Za uspješnu suradnju potražnoga psa i njegovog vodiča ključno je povjerenje. Da bi se pas što bolje povezao sa svojim vodičem potrebno je s njim provoditi što više vremena. Potražni pas mora biti socijaliziran, a to znači naviknut na druge ljude i životinje, naviknut na sve moguće situacije u okolini, kako bi pri intervencijama bio koncentriran na izvršenje zadatka. Zapravo, svaki bi pas, a ne samo potražni, trebao biti prihvaćen kao punopravni član obitelji. Moja Rain živi sa mnom u kući i ima pristup svim prostorijama. Društvo joj čine i drugi kućni ljubimci – mačka i dva psa, čivava Loli i mješanac Sparky koji također ide na obuku za potražnog psa. Tu obuku s njim prolazi moja djevojka Lorena, inače članica DVD Kras-Šapjane. Ljudi me često pitaju mora li pas za dresuru biti čistokrvan i koje su pasmine bolje. Prema mojem iskustvu, svaki pas pogodan je za učenje i dresuru. Veće je pitanje je li svaki čovjek za to „pogodan“. Ja mogu reći da je Rain u moj život unijela silnu radost, da me učinila boljim, strpljivijim i osjećajnijim čovjekom. Svaki dan proveden s njom donosi mi neko novo, dragocjeno iskustvo i na tome sam joj beskrajno zahvalan, zaključio je Laslavić.



Hrvatska Vatrogasna Zajednica