Požar koji je izazvao najviše polemika

Netom prije izlaženje broja Vatrogasnog vjesnika za srpanj dogodio se katastrofalni požar na području Splitsko-dalmatinske županije. Izgorjelo je 4.500 ha šuma i niskog raslinja. U požaru, koji je zaprijetio i Splitu, djelomično je ili u potpunosti stradalo 36 kuća i 34 vozila.

    Netom prije izlaženje ovog broja Vatrogasnog vjesnika dogodio se katastrofalni požar na području Splitsko-dalmatinske županije. Izgorjelo je 4.500 ha šuma i niskog raslinja. U požaru, koji je zaprijetio i Splitu, djelomično je ili u potpunosti stradalo 36 kuća i 34 vozila. Uzrok nastajanja požara, koji je započeo u selu Tugare, je, prema izvješću Ministarstva unutarnjih poslova, žar ili otvoreni plamen.
     Iz razloga što je to najveći požar u zadnjih nekoliko godina, te iz razloga što je zaprijetio drugom gradu po veličini u Hrvatskoj, još su se tijekom gašenja otvorile velike polemike i rasprave o djelotvornosti vatrogasnog i ukupnog sigurnosnog sustava. Interes medija i javnosti još je više porastao nakon ostavke potpredsjednika Vlade i ministra obrane Damira Krstičevića, koju je on ponudio zbog, navodnog, zakašnjelog angažiranja vojske.
     Na elektronskim i tiskovnim medijima pojavljuju se izjave raznih „stručnjaka“ od kojih sam samo na jednoj televizijskoj emisiji zabilježio:
     - 17 godina se nije ništa učinilo za vatrogastvo,
     - Vatrogastvo treba ići u državno tijelo,
     - Zapovjedni lanac ne funkcionira (glavni vatrogasni zapovjednik mora moliti županijskog zapovjednika)
     - Ne može udruga zapovijedati profesionalcima,
     - Sustav obrane od požara počiva na improvizaciji,
     - Ništa nije funkcioniralo, čudo nas je spasilo,
     - Zakašnjelo angažiranje vojske i vatrogasaca s kontinenta,
     - Sustav vatrogastva treba biti na nacionalnoj razini kao vojska i policija.
     Kada se iznose takove ocjene i prijedlozi oni bi trebali biti potkrijepljeni činjenicama i brojkama što u toj emisiji nije bio slučaj.
     Da se 17 godina nije ništa učinilo za vatrogastvo ne da nije točno nego je obmanjivanje javnosti. Prisjetimo se samo Državnog programa nabavke 210 vatrogasnih vozila i programa nabavke vatrogasnih vozila u nekoliko županija, zatim osiguranja financijskih sredstava za redovnu djelatnost javnih vatrogasnih postrojbi na temelju Odluke o minimalnim financijskim standardima te sustavnog financiranja vatrogasnih zajednica i dobrovoljnih vatrogasnih društava na temelju Zakona o vatrogastvu. Jedine prave probleme pronalazimo u jedinicama lokalne i područne samouprave s malim proračunima pa utvrđeni postoci izdvajanja za vatrogastvo malo „vrijede“. Svi ćemo se složiti da bi više trebalo ulagati u vatrogastvo ali konstatacija da ništa nije učinjeno jednostavno ne stoji.
     Da li vatrogastvo treba ustrojiti u državnom tijelu ili treba ostati decentralizirano u nadležnosti lokalne samouprave dugogodišnje su dileme. Ministarstvo unutarnjih poslova i Hrvatska vatrogasna zajednica su se 1999. godine opredijelili za zapadno-europski model, kao što je u Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj, po kojemu su jedinice lokalne samouprave odgovorne za ustrojavanje učinkovite vatrogasne službe. Da li je to bolji ili lošiji model od centraliziranog sustava kakovog pronalazimo u Slovačkoj, Češkoj i Poljskoj vječne su dileme. No prisjetimo se razdoblja od 1994. do 2000. godine kad je vatrogastvo bilo u sustavu Ministarstva unutarnjih poslova. Da li se približno ulagalo u vatrogastvo kao u proteklih 17 godina i da li je vatrogasni sustav bio djelotvorniji. Poradi ilustracije navest ću samo da je tijekom 1998. godine jedna cijela županija tri mjeseca bila bez auto-ljestve, a što se tiče djelotvornosti sustava prisjetimo se katastrofalnog požara na Korčuli čije gašenje je trajalo 14 dana. Taj i ovotjedni požar kod Splita, koji je trajao tri dana, nastali u ekstremnim vremenskim uvjetima.
     Što se tiče prijedloga da se vatrogastvo ponovno ustroji u Ministarstvu unutarnjih poslova ili nekom drugom državnom tijelu, postavlja se pitanje što bi time dobile jedinice lokalne samouprave bez profesionalne postrojbe kao što su Rab, Hvar, Pašman, Lastovo, Đakovo, Ivanec, Vrbovec i još cca 450 općina i gradova. Da li bi se dobrovoljni vatrogasci u tim sredinama opet sveli na dobrovoljne prosjake ili bi država osnovala još 450 javnih vatrogasnih postrojbi da se zadovolji kriterij dolaska na mjesto intervencije u roku od 15 minuta ili u vremenu kako je to utvrđeno planom zaštite od požara.
     Da li zapovjednik koji je u vatrogasnoj zajednici (udruzi) može ili ne može zapovijedati svim vatrogasnim postrojbama na području djelovanja te vatrogasne zajednice pitanje je koje je riješeno važećim Zakonom o vatrogastvo a vidimo da i u praksi funkcionira na primjeru požara koji je tema ovog članka. Naime, zapovjednik DVD-a Makarska ujedno je i županijski vatrogasni zapovjednik. Postavlja se pitanje što bi to, hipotetski gledajući, bilo drukčije da je u Makarskoj osnovana javna vatrogasna postrojba i da je njezin zapovjednik ujedno i županijski? Nadalje, pomoć s kontinenta na požar kod Splita upućena je putem županijskih vatrogasnih zapovjednika. Poradi ilustracije, i u drugim državama (Austrija, Njemačka,..) koje nam često služe za primjer uređenosti po mnogim drugim pitanjima pa tako i za vatrogastvo, vatrogasni zapovjednici su u okviru vatrogasnih zajednica odgovorni lokalnoj, područnoj i državnoj vlasti.
     Zapovjedni lanac u vatrogastvu funkcionira a da glavni vatrogasni zapovjednik treba moliti županijskog vatrogasnog zapovjednika ja za to nisam čuo. Na kraju krajeva postoje i kaznene odredbe za neizvršenje zapovjedi nadređenog vatrogasnog zapovjednika. Zaključno, ne da je trebalo moliti nego su se putem društvenih mreža vatrogasci nudili i pitali zašto ih nitko ne zove, isto kao i neki županijski vatrogasni zapovjednici.
     Osim „manjkavosti“ vatrogasnog sustava koju su iznijeli „stručnjaci“ najviše polemike izazvala su pitanja da li je vatrogasce s kontinenta i vojsku trebalo prije angažirati. Zbog vatrogasne i ukupne javnosti iznosim samo zakonske odredbe:
     1. Članak 31. Zakona o vatrogastvu: Glavni vatrogasni zapovjednik …., vodi vatrogasne intervencije na području dvije ili više županija te intervencije na kojima sudjeluju zračne snage za gašenje požara.
     2. Članak 36. Zakona o vatrogastvu: Glavni vatrogasni zapovjednik ili njegov zamjenik može narediti svakoj vatrogasnoj postrojbi da sudjeluje u vatrogasnoj intervenciji na teritoriju Republike Hrvatske s određenim brojem vatrogasaca i tehničkom opremom, te zatražiti pomoć oružanih snaga Republike Hrvatske.

     Iz navedenih odredaba vidljivo je da je pravno-formalno to bila intervencija u odgovornosti državne razine vatrogasnog ustroja. Nadalje, odgovornost za provedbu cijelog Programa aktivnosti u provedbi posebnih mjera zaštite od požara od interesa za Republiku Hrvatsku (program na temelju kojeg se provodi požarna sezona na priobalju) ima Državna uprava za zaštitu i spašavanje. To je ujedno odgovor onima koji smatraju da bi protupožarna zaštita trebala biti ustrojena na državnoj razini. Dakle, kao što i navedeni Program kaže, posebne mjere (one koje sama lokalna samouprava ne može riješiti) rješavaju svi segmenti protupožarne zaštite uz koordinaciju nadležnog državnog tijela (DUZS).
     Inače, po mom skromnom mišljenju, nije dobro da raspravljamo o zaštiti od požara i ustroju vatrogastva na temelju jednog katastrofalnog požara kakove imamo svakih nekoliko godina uslijed ekstremnih vremenskih uvjeta. Posebne mjere zaštite od požara trebaju rješavati sve tri razine vlasti i druge odgovorne i „zainteresirane“ institucije, uz koordinaciju tijela kojeg zaduži država. U financiranje navedenih mjera uz državu i jedinice lokalne i područne samouprave trebale bi se izdašnije uključiti Hrvatske šume i turistički sektor. Naime, treba postaviti tezu istu kao i kod premija osiguranja. Osiguravajuća društva financiraju vatrogastvo kako bi intervencije bile djelotvornije i kako bi u konačnici bilo manje šteta na osiguranoj imovini što rezultira manjim isplatama za štete. Paralelu možemo povući i s Hrvatskim šumama i s turističkim sektorom jer jedni i drugi imaju izravan interes da intervencije na požarima otvorenog prostora budu čim djelotvornije.
     S druge strane, temeljna zaštita od požara i ustrojavanje učinkovite vatrogasne službe, kako to uređuju Zakon o lokalnoj i područnoj samoupravi i Zakon o vatrogastvu, trebaju i nadalje ostati u nadležnosti lokalne samouprave. Toj lokalnoj samoupravi, a posebno slabije razvijenim područjima, kako propisuje Ustav RH, treba pomoći država.
     Posebno su me iziritirale izjave da sustav obrane od požara počiva na improvizaciji, te da ništa nije funkcioniralo i da nas je čudo spasilo. Takovima svi trebamo odgovoriti da vatrogasni sustav, koji je star više od 140 godina, godišnje intervenira na 10 – 12 tisuća požara a na priobalju tijekom ljetnih mjeseci vatrogasci ugase 1,5 – 2 tisuće požara. Javnost putem medija sazna za možda pedesetak požara koji „pobjegnu“, ne zbog zakašnjele intervencije ili nedjelotvornosti sustava nego zbog ekstremnih vremenskih uvjeta kakovi su bili i tijekom intervencije na promatranom katastrofalnom požaru.
     Hrvatska se mora naučiti „živjeti“ s takovim požarima jer će ih zasigurno biti i u narednim desetljećima. Naime, trokut gorenja na otvorenom prostoru je vrlo nepovoljan. Imamo neograničene količine gorive tvari (zapuštene poljoprivredne površine), zatim ekstremne vremenske uvjete uvjetovane klimatskim promjenama uslijed globalnog zatopljenja, te neodgovorno ponašanje čovjeka. Jedino na što možemo odmah utjecati je čovjek, odnosno da preventivnim ali i represivnih mjerama naučimo ljude odgovornijem ponašanju na otvorenom prostoru. Neki zaziru od represije. Njima postavljam pitanje: Da li voze sporije zbog prometnih znakova (preventiva) ili zbog moguće kazne (represija).

     Bilo je još kritika „stručnjaka“ iz i izvan vatrogasnog sustava koje se mogu svesti na već navedene.
     No, raduje činjenica da su svi mjerodavni državni dužnosnici (premijer, ministar unutarnjih poslova i ministar obrane) odali zahvalu i dali vrlo pozitivnu ocjenu vatrogasnom sustavu i pripadnicima zrakoplovnih protupožarnih snaga, te ostalim institucijama koje su dale doprinos učinkovitoj intervenciji prilikom gašenja katastrofalnog požara na kojemu nije bilo ljudskih žrtava.
     Vjerojatno će se velika većina vatrogasaca složiti da ima manjkavosti u našem sustavu i prostora za poboljšanja ali se to u ni kojem slučaju nije odrazilo na tijek intervencije i uspješnost gašenja.
     Na kraju čestitka i hvala vatrogascima, pilotima i članovima drugih institucija koji su sudjelovali na gašenju požara.

Željko Popović