160 godina riječkog vatrogastva

Brojne društvene promjene, sistemi i uređenja koja su ovaj grad u proteklih stoljeće i pol nemilice šibale, uvijek su ipak vodili računa o zaštiti ljudi i imovine. U povijesnom periodu razdvojenosti Rijeke i Sušaka, vatrogasci su bili ti koji su povezivali neprirodno razdvojene gradove, čuvali imovinu s obje strane Rječine i žrtvovali se ne pitajući za granice i politiku.

Briga o zaštiti od požara stara je koliko i gradovi, jer je riječ o stvarnoj opasnosti, a s druge strane riječ je i o zajedničkom interesu svih stanovnika nekog grada. Zato pojedine odredbe o zaštiti od požara nalazimo vrlo rano i u Rijeci, a neki tragovi postoje i u riječkom Gradskom statutu iz 1530. godine. Ipak, moderniji pristup zaštiti od požara nalazimo tek početkom 19. stoljeća, kada se donosi prvi gradski propis u tom smislu. Početkom 19.stoljeća Rijeka je imala 3 000 stanovnika i prostirala se od Rečine do Žabice. Postojale su, osim Starog grada, zgrade na suprotnoj strani Korza iza kojih je odmah počinjalo more, a tada još nije bilo lučke obale.

1802. Prvi pravilnik o požarima
Riječanin Giovanni Giustini napisao je po nalogu riječkog guvernera Joszefa Klobusiczkog početkom 1802. godine " ravilnik o požaru propisan za grad i slobodnu luku Rijeka u godini 1802.", koji se temeljio na "Pravilniku o požarima" za ugarske zemlje propisanom carskom odlukom od 26. lipnja 1788. Sam pravilnik podijeljen je u četiri dijela (Prevencija požara, Rano otrivanje požara, Brzo gašenje, te Postupci za izbjegavanje tužnih posljedica nakon gašenja požara) s ukupno sto članaka. Od važnijih stvari koje Pravilnik propisuje vrijedi spomenuti da svaka kuća mora imati barem jedne stube kojima se moglo popeti na krov, željeznu kuku, bačvu punu vode, fenjer, a oni koji su imali konje, morali su uvijek biti spremni priteći u pomoć prevozeći vodu .
 
Rijeka pod Francuzima
Vatrogasna oprema u općinskom vlaništvu čuvana je u posebnom dijelu gradskih skladišta. Oprema je strogo kontrolirana, tako da su svaka tri mjeseca bile inspekcije, koje su prijavljivale svaki kvar ili nedostatak na opremi. Tako je 1803. godine Andrea Renner sastavio jedan iskaz općinske opreme koja nedostaje, te prijedlog opreme koje treba nabaviti. To su jedine vijesti s kojima raspolažemo za sljedeće desetljeće, u kome je Rijeka proživjela dosta burno razdoblje kratke francuske okupacije na prolazu trupa u Dalmaciju, te ponovni dolazak Francuza, ovaj put na duže razdoblje do 1813. godine. Francuski propisi, koji bi regulirali ovu materiju u našim krajevima, ako ih je i bilo, nisu se sačuvali.Vjerojatnije je da su vrijedili opći francuski propisi o prevenciji požara, a sigurno je da su oni austrijski bili ukinuti zajedno s ostalim zakonima i propisima.

1815. Gradski dimnjačari – prethodnica organiziranog vatrogastva
Glavnu kontrolu stanja opasnosti od požara na terenu imao je gradski dimnjačar. On je barem šest puta godišnje trebao obići sve kuće u gradu i prijaviti sve nepravilnosti kao i sve opasnosti. Gradske vlasti su, na njegovu prijavu, tada određivale što treba ispraviti ili su zabranjivali uporabu.

1828. Znak za požar – topovski pucnji s kaštela
Sljedeći važniji dokument sačuvan je iz tog doba. Riječ je o Raspisu Tršćanskog magistrata br. 8992 od 11. listopada 1828. u kojemu se utvrđuje da se IX. članak Pravilnika o požarima od 30. ožujka 1826. ima vladarskom voljom smatrati istovjetnim članku 7. od 31. prosinca 1817. s obzirom na broj i učestalost čišćenja dimnjaka. Običnim riječima kazano, to znači da se obični dimnjaci normalnih peći moraju čistiti svaki mjesec, oni pak gdje je plamen intenzivniji svaka dva tjedna, te na koncu dimnjaci zanatlija koji intezivno koriste plamen, svakih osam dana.
I drugi takav raspis, br.784 od 18. veljače 1830., izdan je za Trst, ali vrijedio je i u Rijeci. U njemu se propisuje da se znak za uzbunu kod požara daje pucnjevima iz topa s kaštela, što se u doba bure ponavlja svake 2 minute, tako dugo dok se bubnjanjem alarma nije proširio kroz cijeli grad. Ako pak požar prvi spaze sa carskog lučkog čuvarskog broda, prije nego li su ispaljeni topovski pucnji s kaštela ili počelo bubnjanje u gradu, oni s broda oglasit će se pucnjevima topa najvećeg kalibra, također u razmacima od 2 minute, tako dugo dok se ne oglasi top s kaštela.

1841. povjerenici za požar u gradskim četvrtima
Godine 1841., 19.svibnja, donesena je i oglašena nova verzija " Pravilnika o požarima", koje se donekle razlikuje od "Pravilnika" donesenog 1802. još pod guvernerom Klobusiczkim. Velika novost su povjerenici za požare u gradskim četvrtima, kojima je dužnost da u pratnji nižih gradskih službenika u proljeće i jesen obiđu sve zgrade u svom kvartu i pregledaju ložišta, te izvijeste gradski magistrat o svim nepravilnostima i svojim prijedlozima. Na koncu, najveće su novosti u organizacijskom smislu i preventivi. Grad Rijeka podijeljen je na šest područja: Pošta (danas Trg Republike Hrvatske i Radio Rijeka ), Fiumara, Uznesenja Marijina, sv.Jerolim, Brajda te Mlinovi (od Školjića do Zvira ). Svako tromjesečje bit će držane vježbe zanatlija u gašenju požara, da bi svaki znao što mu je činiti kada se pojavi potreba.

1859. Završava "predvatrogasni" period
Revolucionarno doba 1848. donijelo je u Rijeci promjenu vlasti tako da je hrvatski ban postao ujedno i riječki guverner, a na širem planu, u cijeloj carevini nastupilo je doba apsolutizma. To je uzrokovalo ponovnu stagnaciju u Rijeci, budući da su sve iole važne odluke donesene centralno, i u gradu je zavladalo određeno mrtvilo. To je, vjerojatno razlog što sljedeći važniji dokument imamo tek iz 1859. godine, a opet je riječ o "Pravilniku o požarima". Tako je završio period koji bismo mogli nazvati predvatrogastvom, jer već te iste 1859. polako sazrijeva spoznaja da je sustav zaštite od požara previše zahtijevan da bi ga se prepustilo nestručnim osobama i improvizacijama.
Godine 1859. nabavljena je prva hidraulična pumpa za gašenje požara. Magistrat kupuje novu pumpu za gašenje požara od tvornice strojeva Wilhelma Knausta iz Beča.
 
Veliki požar mlina Žakalj i osnivanje gradskog Vatrogasnog zbora
"Požar mlina u Žaklju jedan je od najvećih požara u riječkoj povijesti, koji je gradu oduzeo njegovo najveće industrijsko postrojenje a mnoge obitelji lišio izvora zarade" Na razvoj vatrogastva u Rijeci i osnivanje profesionalne postrojbe neposredno će utjecati veliki požar industrijskog postrojenja u Žaklju, nedaleko Rijeke, u kanjonu Riječine. Iz izvješća o požaru saznajemo:
"Požar u zgradi" Stabilimento commerciale di farina in Zakalj" (trgovačko društvo za proi grada u 22 sata. Uzbunjeni su civilni i vojni kapetani, smjesta su s ljudstvom i opremom upućeni na mjesto događaja, gdje su pristigli točno u 22,30 sati."
U vrijeme pristizanja ekipa za gašenje gorjelo je 5 zgrada. Samo se zahvaljujući nadljudskim naporima dimnjačara i radnika koji su gasilii, te vjetru koji je pred jutro počeo puhati u povoljnom smjeru, može zahvaliti što se nakon 6 sati borbe s vatrom uspjelo 2 objekta spasiti.
Gradskim vlastima postalo je tada jasno da vatrogasnu službu treba znatno bolje organizirati. Zato se već početkom sljedeće godine, 26. siječnja 1863.,donosi odluka o osnivanju gradskog Vatrogasnog zbora sa deset profesionalnih vatrogasaca i 20 pomoćnih vatrogasaca, te da se prihvaća Pravilnik "Zbora gradskih vatrogasaca Rijeka". Kada je 1863. godine slavno gradsko vijeće na prijedlog časnog gradskog magistrata donijelo odluku o osnivanju Zbora, temeljem zaključka gradske komisije imenovan je i prvi zapovjednik Antonio Pul(l)in, koji je imao brigu i obavezu provedbe koje su definirane u prvom pravilniku "Zbora gradskih vatrogasaca Rijeke". Naši su prethodnici bili svjesni važnosti dobro organizirane vatrogasne službe. Biti vatrogascem bila je velika čast, a same odredbe Pravilnika tražile su od svakog vatrogasca maksimalnu disciplinu i angažiranost u službi. Na neki način bilo je to i prestižno zanimanje koje je donosilo određene građanske povlastice i ugled, te se za ulazak u momčad redovnih vatrogasaca moralo natjecati. Nisu bila dozvoljena nikakva neprimjerena ponašanja, primjerice prostačenja i to ne samo u službi, nego i izvan nje. Vatrogasac nije smio bez odobrenja zapovjednika napuštati grad, čak se niti ženiti bez odobrenja nadređenoga. Stroga pravila službe određivala su, na primjer u članku 32.:
"Ne samo na zvon zvona i na bubnjanje bubnjeva, već i na svaki drugi glas o požaru ili uzbuni zbog požara, bilo noću bilo danju, svaki vatrogasac, kako redovni, tako pomoćni, ima bez ikakva oklijevanja pojuriti prema spremištima da tamo dobije odgovarajuće zapovijedi. Svaki izostanak ili kašnjenje bit će najstrožije kažnjeni."
Reorganizacija magistrata i ukidanje Pompieri civici
Godine 1872. dolazi do reorganizacije magistrata, te kako vatrogasni Zbor nema imenovanog zapovjednika, upućuje se molba magistratu o imenovanju novog zapovjednika. Magistrat tu molbu odbija jer u novoj sistematizaciji nema to mjesto.Ovo je trag o djelomičnom raspadu profesionalne jedinice u Rijeci, nakon deset godina postojanja. Sljedeće razdoblje obilježit će nesporazumi između stalnih općinskih vatrogasaca i udruge vatrogasnih dobrovoljaca.

Dopis baruna Šimuna Vranyczanya
Barun Vranyczany izvješćuje Magistrat da su poslovi oko definitivnog formiranja udruge dobrovoljnih vatrogasaca pri kraju (11. travnja 1873.). Statut udruge prihvaćen je na (osnivačkom ) generalnom kongresu članova održanom 2. veljače 1873. Ministarstvo unutrašnjih poslova ga je prihvatilo uz neke manje izmjene i dopune. Na generalnom kongresu noosnovanog "Pompieri volontari Fiume" održanom 16.11.1873. za zapovjednika riječkih dobrovoljnih vatrogasaca izabran je barun Šimun Vranyczany, riječki patricij rođen 1850. u Senju.
Grad Rijeka ekonomski sve više jača. Broj poduzeća i njihova ekonomska snaga sve je veća. Rijeka dobiva izuzetno važan prometni položaj u istočnoj polovici Monarhije. Potkraj šezdesetih i tijekom sedamdesetih vidno se mijenja manufakturna struktura proizvodnje i stasaju tvornički sustavi. Vatrogasci dobivaju novog zapovjednika Giuseppea de Learda, izabranog na genaralnoj skupštini održanoj 4. travnja 1875. godine. Na istoj skupštini vatrogasci dobivaju i svoju prvu zastavu koju im poklanjaju žene grada Rijeke.
Važan događaj u riječkom vatrogastvu je zasigurno i VIII kongres mađarskih vatrogasaca koji je održan 1887. godine, a čija je organizacija povjerena riječkom vatrogasnom društvu. Na samom kongresu sudjelovalo je oko 600 izaslanika iz cijelog Mađarskog vatrogasnog saveza, a gost je bio i nadvojvoda Josip. Godine 1889. dolazi do nove reforme pompiera, te se osniva povjerenstvo koje je zaduženo da izradi prijedloge reforme vatrogasne službe. Odbor je iznio kratku rekapitulaciju rada društva od osnutka 1873: Prvo vrijeme jako dobro funkcionirali zbog zalaganja svojih članova i prihvaćenosti u društvu. Djelovali pod parolom " per le vite per gli averi"( Za živote, za dobra).
S vremenom je došlo do oscilacije u broju članova i njihovom ponašanju. Broj članova je smanjen i zbog smrti, odlaska, itd. Trebalo se prilagoditi i širenju grada zbog izgradnje stalno novih zgrada i inustrijskih postrojenja. Također isti odbor predlaže niz novih mjera u vatrogastvu, a jedna od njih je i promjena izraza "pompieri " u izraz "vigili", jer oni ne interveniraju samo kad je požar već kod svih ugroza.
Nedugo nakon novonastale reforme 1892. godine krenulo se sa izdavanjem prvog vatrogasnog časopisa "Vatrogasac". Urednik časopisa bio je Vaclav Mayer, vođa vatrogasaca u ljuštionici riže i kasnije pokretač sušačkog Dobrovoljnog vatrogasnog društva.List je izlazio svakog 1. i 15. u mjesecu. Od 1893. godine štampa se u Zagrebu, a izlazi u Rijeci, dok se 1894.potpuno seli u Zagreb.

1899. Osnovan DVD Sušak
Sušačko dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano je 12.lipnja1899. na Trsatu, a inicijator osnivanja bio je Vaclav Mayer. Na prvom sastanku je u društvo učlanjeno 20 izvršujućih članova. Za predsjednika Društva izabran je tadašnji mjesni načelnik Hinko Bačić, a za zapovjednika Vaclav Mayer.
Naredni period u razvoju riječkih vatrogasaca obilježen je sa razvojem i opremanjem društva u kojem je uvijek bila stalna postava vatrogasaca (plaćeni vatrogasci) , te periodom Prvog svjetskog rata u kojemu su vatrogasci obavljali sve zadaće koje su pred njih stavljene. Raspadom Austo-Ugarske monarhije i ulaskom talijanskih regularnih trupa u Rijeku, riječka se situacija komplicira.
U međunarodnim relacijama, Rijeka postaje svjetski problem, a njena se teritorijalna pripadnost lomi između Kraljevine Italije, Države Slovenaca Hrvata i Srba te autonomaških stremljenja. Između Sušaka i Rijeke uspostavljena je državna granica.
Od 12. rujna 1919. u gradu je Gabriele D`Annuzio sa svojim legionarima, želeći utjecati na sudbinu Rijeke i pripajanje Italiji. Njegovoj će se stahovladi oduprijeti jedino sindikati. U jednom od generalnih štrajkova 21.travnja 1920. sudjelovali su i riječki vatrogasci. Od 15.rujna 1923. talijanska vojska je jedina vlast u gradu Rijeci (Rijekom upravlja vojni guverner), a 27. siječnja 1924. Rimskim sporazumom Rijeka je anektirana Italiji.
Samim tim vatrogasci doživljavaju još jednu reformu te im sada naziv glasi Corpo dei Vigili del Fuoco Fiume, koji je aktualan do 1936. godine. U Rijeci je u ljeto 1936. formirana 21. vatrogasna jedinica. "21. Corpo Vigili del Fuoco" u koju su se morali uključiti svi gasitelji dobrovoljnih zdrugova u Kvarnerskoj provinciji koji nisu bili vojni obveznici. Početkom rata dolazi do unutarnje reorganizacije korpusa, te se ista prilagođava novonastalim uvjetima tj. ratu.
Nažalost ratne strahote nisu mimoišle Rijeku tako da su 1944. i 1945. vatrogasci radili u vrlo teškim i opasnim uvjetima. Koliko je navedeni period bio opasan govore nam i stradavanja riječkih vatrogasaca na intervencijama, koji su bez obzira na sve opasnosti uvijek izvršavali svoju plemenitu dužnost.
 
Vatrogasci stradali u periodu 1944. - 1945.
Kada je Rijeka oslobođena u svibnju 1945. ostalo je samo 16 vatrogasaca od postrojbe koja je brojala više od 100 vatrogasaca. Tih 16 vatrogasaca je bila jezgra riječkog vatrogastva u predstojećem razdoblju.
Spajanjem Rijeke i Sušaka u jedan grad, u prostorima vatrogasne vojarne osniva se 1947. profesionalna vatrogasna jedinica. Jezgru čine vatrogasci DVD-a Sušak i profesionalni vatrogasci ostali nakon rata. Brigu o vatrogascima preuzima Ministarstvo unutarnjih poslova i osniva tzv. vatrogasnu miliciju.
Oprema i sredstva tadašnjih vatrogasaca su vro skromna. Koristi se i ona oprema i tehnika koja je preostala iz rata. PVJ općine Rijeka službeno egzistira od oslobođenja zemlje, s time da je do 7. siječnja 1953. bila u sastavu Državnog sekretarijata za unutrašnje poslove – kao vatrogasna milicija.
Od 8. siječnja 1953. do 31. svibnja 1967. nalazila se u sastavu NOK-a i NOO-e Rijeka – Odjelu civilne zaštite da bi 1972. bila donesena jedna od važnijih odluka reorganizacije rada unutar Jedinice  -  sa 3 smjene prešlo se na rad u 4 smjene.
Brojne društvene promjene, sistemi i uređenja koja su ovaj grad u proteklih stoljeće i pol nemilice šibale, uvijek su ipak vodili računa o zaštiti ljudi i imovine. U povijesnom periodu razdvojenosti Rijeke i Sušaka, vatrogasci su bili ti koji su povezivali neprirodno razdvojene gradove, čuvali imovinu s obje strane Rječine i žrtvovali se ne pitajući za granice i politiku.
Kasnije, u novijoj povijesti postrojba je bila glavni nositelj osnivanja ili obnavljanja mreže dobrovoljnih vatrogasnih društava na području cijele Primorsko-goranske Županije, ali i izvan nje.
 
Sanjin Blažević

Pisane vijesti