Nikola Martinić Dragan i Jakov Zlatar su zahvaljujući svojoj angažiranosti i požrtvovnosti dobitnici nagrade Ponos Hrvatske, a oni ističu kako nagrada pripada cijeloj vatrogasnoj postrojbi jer su svi u ovu priču utkali dio sebe i svog vremena.
Još jedanput prestižna nagrada „Ponos Hrvatske“ ide u ruke vatrogasaca.
Ovog puta zahvaljujući vatrogascima DVD-a Supetar koji su spasili njemačku obitelj iz teške prometne nesreće koja se ljetos dogodila na otoku Braču i zbrinuli njihovo dvoje maloljetne djece dok su im roditelji bili liječeni u KBC Split. Podsjetimo, 17. srpnja DVD Supetar dobio je dojavu o prometnoj nesreći u kojoj su osobe ostale priklještene u vozilu. Vatrogasci su se tamo uputili s dva vozila i pet vatrogasaca. Odmah su pristupili izvlačenju i ustanovili da su djeca, osim šoka, prošla neozlijeđena. No roditelji su bili u puno težem stanju te su prevezeni u splitsku bolnicu. Za to vrijeme su djeca, dječaci od četiri i deset godina živjeli u prostorijama Društva dok im se roditelji nisu vratili iz bolnice.
O tijeku intervencije zapovjednik Nikola Martinić Dragan kazao je: - Bio sam voditelj te intervencije, i moj zadatak je bio da stupim u kontakt s roditeljima. Nisu oni mislili o sebi, samo su gledali gdje su im djeca. Uvjeravao sam ih da djeca nisu ozlijeđena. Žena je stekla povjerenje u mene, a prije nego ih je helikopter odvezao u KBC Split majka se samo željela pobrinuti za djecu. Tražila je da nađem mobitel da mi da neki kontakt. Teškom mukom ga je otključala, dala mi kontakt od najbolje prijateljice Tanje iz Njemačke i Marka s kojim je studirala u Americi. Molila me da pobrinem za djecu, ali i da je djeca ne vide takvu jer nije znala što će s njom biti. Roditelji su otišli put Splita, a ja sam prišao djeci. Kako je riječ o brazilsko-njemačkoj familiji, djeca su pričala portugalski i njemački, ali ne i engleski. Pokušavao sam se nekako sporazumjeti, a onda mi je prišla gospođa Camilla iz Danske, koja je zapela u koloni koja se stvorila zbog prometne. Sa suprugom i djetetom išla je za Bol. Zamislite slučajnosti, Camilla je dječji psihoterapeut i priča njemački. Njezina familija otišla je za Bol, a ona je ostala s nama i s nama došla u Supetar. Tamo smo čekali socijalnu službu koji su reagirali tako ljudski i zato moram pohvaliti šeficu ispostave Centra za socijalnu skrb koja je odmah shvatila osjetljivost situacije. Kako smo od liječnika u Splitu dobili povratnu informaciju da bi otac mogao brzo izaći vani, kroz dan ili dva, zaključili smo da bi djeci nakon svega bio još veći šok da ih odvedemo u Split u dječji dom. Trebalo je naći drugo rješenje – kaže Martinić Dragan ističući socijalnu radnicu koja je pristala biti s djecom dva dana. DVD Supetar naime ima adekvatni prostor i smještaj, a socijalna radnica je bila zadužena da o djeci brine dok oca ne puste iz bolnice. Vodila ih je van, vatrogasci su im dovodili svoju djecu, animirali ih, nosili im lego kockice, družili se s njima.
Nakon dva dana dobili su informaciju da će otac spreman poći na kućnu njegu. Supetarski vatrogasci su bili spremni čekati ga ispred KBC-a Split, no nešto se iznenada zakompliciralo i otpust je odgođen. Potom su u večernjim satima opet dobili poziv da je otac ipak spreman za odlazak.
- Kako nismo mogli doći po njega, kontaktirali smo kolege u Splitu koji su po njega poslali vatrogasno vozilo i vozača. Oni su ga otpremili na trajekt i kupili mu kartu, a mi smo ga čekali ovdje. Čovjek nije imao vlastitu odjeću već je na trajekt išao u bolničkom haljetku i bos. Nismo se uopće tog detalja sjetili dok smo sve nastojali organizirati. Zamislite, tako polomljen, u gipsu, bos i polugol na trajektu. Svi su ga blijedo gledali. Ja sam ga osobno čekao, a onda smo i njega smjestili u prostorije našeg društva – prepričava Martinić Dragan dodajući kako je socijalna radnica tada mogla otići, a kako je otac imao slomljene obje ruke brinuli su i o njemu. Za nekoliko dana bolnicu je trebala napustiti i majka, a organizaciju je tu preuzeo Jakov Zlatar, tajnik DVD-a i voditelj operativnog centra, odnosno komunikacijsko-informacijskog centra za cijeli otok.
- Sad smo već bili poučeni iskustvom i znali smo da će i ona biti puštena iz bolnice samo u bolničkom haljetku. Nismo to mogli dozvoliti, ipak je riječ o ženi. Pitali smo supruga da nam kaže otprilike koji konfekcijski broj nosi, da ćemo mi kupiti. Nije bio baš precizan pa smo otišli u dućan i kupili sve brojeve, od XS-a od XXL-a. Dežurni vatrogasac koji je išao po nju dobio je zadatak da je diskretno izmjeri koji bi joj broj od svega kupljenog najbolje odgovarao. I znate što, gospođa došla zadovoljna. Odmah je pitala tko je robu birao, da ne može vjerovati da je suprug pogodio iz prve – smije se Zlatar. Majka, dodajmo, naposlijetku nije imala unutarnje krvarenje, ali je imala potres mozga i puno ozbiljnih porezotina zbog kojih je izgubila puno krvi. Vatrogasci se prisjećaju tog emotivnog trenutka kada je došla svojoj djeci, svojoj obitelji.
- Ne mogu opisati taj trenutak. Ništa ne može platiti taj osjećaj, to je bila eksplozija pozitivnih emocija, toliko suza smo svi isplakali, žena je bila toliko dirnuta da nam je ruke ljubila. Mi smo to sve za njih odradili i ne razmišljajući da činimo nešto važno, ali njima je itekako bilo. Često bih pomislio kako bih ja osjećao da se s djecom nađem u takvoj situaciji u drugoj državi. Zbog prirode ozljeda obitelj nije mogla avionom natrag na Njemačku, trebali su čekati da netko dođe po njih, a u međuvremenu je ona morala na kontrole i previjanja. Iako je ona imala ozbiljnije ozljede brže se oporavila. On je imao višestruke frakture, ali njegov oporavak još traje – kaže nam Martinić Dragan dodajući kako je obitelj u DVD-u s njima živjela još tjedan dana. Ukupno su s njima, prvo djeca, potom djeca i otac, a zatim cijela familija s njima provela oko dva tjedna.
- Kako im je stanje postajalo bolje, pogotovo mami, vodili smo ih na plažu, upoznali ih sa suprugama i djecom. Stvorilo se iskreno prijateljstvo – kaže Martinić Dragan koji se i sam iznenadio kad je obitelj poslala javno pismo gradonačelnici Supetra Ivani Marković želeći im se zahvaliti. Gradonačelnica je pismo objavila, a javnost saznala za ovu lijepu priču.
- Na rastanku su nam rekli da će se sigurno vratiti, a razmišljaju i da se ovdje trajno presele. Oni su živjeli u Brazilu odakle im je otac, a tamo nije baš sigurno za djecu, a majka nije podnosila gužve, uvijek je bila u panici da je netko prati. Onda su preselili u Njemačku zbog sigurnosti djece, međutim njemu tamo baš ne odgovara mentalitet i hladnoća, sad on pati. Nisu mogli vjerovati kako ovdje djeca mogu slobodno trčati i uživati na plaži, jedva su se opustili, teško im je bilo razumjeti da djeca mogu slobodno trčati po rivi. Rekli su da je ovo raj na zemlji. I po klimi i mentalitetu i sigurnosti, sve im odgovara, a za posao im ne smeta gdje su jer rade od doma. Ali nije ta prometna ispala sudbinska samo za njih, ona je to bila i za nas. Kad su klinci došli tu u postaju, kompletna reorganizacija je nastala. Mlađi je pravi zvrk, on je bio oduševljen, kad je vidio vatrogasne kamione on je cijeli stres otpustio, stariji je bio svjesniji svega, vrlo je emotivan, dijete je, a osjećao je dužnost da mora brinuti o mlađem bratu – kaže nam Zlatar prisjećajući se detalja kako je izgledao suživot s dvoje djece u vatrogasnom domu, koji je, spomenimo, jedan od namodernijih objekata te namjene u Hrvatskoj, a otvoren je početkom prošlog ljeta.
- Prva stvar je bila staviti Netflix na njemački. Onda smo donijeli i igračke za djecu, lego kockice, a imali su i Playstation i stolni nogomet. Svako jutro donijeli bi doručak, a znate kako je, vatrogasci ne jedu mlijeko i pahuljice. Tako smo mi to kupili, a oni neće jesti. Sporazumjevali smo se preko Google prevoditelja, i pitamo ih, jesu li možda alergični na laktozu. Taj mlađi rekao nam je da jesu. I mi obišli cijelo mjesto, da nađemo mlijeko od soje, badema... Dolazi otac i mi mu govorimo kako smo djeci kupili sojino mlijeko. A otac... da kakva soja, pa nije nitko alergičan. Pitao maloga zašto je to rekao, a mali njemu da mu je to sojino mlijeko zvučalo skroz dobro. To je bio show program s njima, ali i kako su se naši vatrogasci s njima tu igrali i valjali po podu. Znate, mi ne možemo sebi dozvoliti da budemo emotivni na intervencijama i da se vežemo, moramo odraditi svoj posao, ali ova priča sve te granice je izbrisala. Iza intervencija najčešće ostane samo statiskitika, ali iza ove je ostalo nešto zaista veliko, pravo prijateljstvo – kaže nam Zlatar prisjećajući se tog dana kada je primio poziv u dojavnom centru.
Martinić Dragan za sam kraj ističe kako je ova priča rezultat angažmana svih vatrogasaca, ali i priča svih vatrogasaca na otoku, pa i u Hrvatskoj. Siguran je, a i mi smo sigurni, da bi svi napravili isto na njihovom mjestu.
- Nije to ništa specijalno, svaki istinski vatrogasac sigurno voli svoj posao jer ne znam zašto bi ga inače radio. Ja sam dobar zapovjednik koliko je dobra ekipa iza mene, nema tu Jakova ni Nikole, mi smo timski sport – zaključuje Martinić Dragan.
Nagradu Ponos Hrvatske https://ponoshrvatske.hr/ dobit će 4. veljače u HRT-ovu Studiju 10. Izravan prijenos možete pratiti na Drugom programu HRT-a u 20 sati.
HVZ / 24 sata
Foto: Miroslav Lelas / Pixsell
Pisane vijesti
